Povijest grada Bjelovara

Najstarija nalazišta znakova života u bjelovarskom kraju datiraju iz mlađeg kamenog doba. Sve je počelo kad je tijekom gradnje kuće Josipa Horvatića u naselju Ždralovi pronađena zemunica. Nalazište je dio Starčevačke kulture koja datira između 5000. i 4300. godine prije Krista i to je najzapadniji otkriveni lokalitet s tim tipom neolitičke kulture. U okolici Bjelovara inače su otkrivena i nalazišta Korenovske, Sopotske, Lasinjske te Vučedolske kulture.

Život u ovom kraju počeo je bujati s dolaskom Rimljana koji su ovdje stigli 229. godine prije Krista. Glavno križanje dviju cesta izgradili su upravo na mjestu gdje se danas nalazi Bjelovar, a nešto kasnije, između 2. i 4. stoljeća ovdje se razvilo naselje. O njemu svjedoče arheološki ostaci sa šireg područja grada kao i oni s današnjeg Matoševog trga te Trga Stjepana Radića. Jedan od artefakata iz toga doba, kameni reljef s prikazom mitološke scene Ifigenije na Tauridi, ugrađen je u portal katedrale sv. Terezije Avilske tijekom njezine obnove u 19. stoljeću.

Zapisi o životu u bjelovarskom kraju u Srednjem vijeku rijetki su. No, zanimljivo je da se u 13. stoljeću prvi put spominje naselje Jakobove Sredice (područje današnjih ulica Velike i Male Sredice) za koje se vjeruje da je ime dobilo prema srijedi, danu kada su se vjerojatno održavali trgovački sajmovi. Pretpostavlja se stoga da je upravo tu bila gradska jezgra.

U 16. stoljeću u bjelovarski su se kraj probili Turci. S njihovim dolaskom, iako ne zahvaljujući njima, potaknut je razvoj naselja. Do toga je došlo nakon uspostave administrativnog i vojnog sustava obrane protiv Turaka, poznatijeg kao Vojna krajina, a unutar kojeg se geografski smjestilo i bjelovarsko područje. Od početka 17. stoljeća Bjelovar je bio vojna stražarnica, a nakon ustanka krajišnika odnosno Severinske bune 1755. postalo je jasno da postoji potreba za formiranjem novog upravnog središta iz kojeg bi se provodila bolja kontrola.

Godinu dana kasnije odlukom austrijske nadvojvotkinje Marije Terezije, prve i jedine žene koja je vladala Habsburškom Monarhijom, osnovan je grad Bjelovar. Te je godine otkupljeno zemljište i izdana dozvola za gradnju novog gradskog središta koju je vodio barun Philipp Lewin von Beck. Budući da se to područje u doba Austro-Ugarske nazivalo Varaždinskim generalatom, Bjelovar se trebao zvati Novi Varaždin, a s obzirom na to da mu je funkcija trebala biti primarno vojna, prvo su izgrađeni vojni objekti te je naseljeno vojničko stanovništvo.

Jedini nevojni objekti izgrađeni u tom periodu, točnije 1765. godine, bili su župna crkva sv. Terezije Avilske te pijaristički samostan i škola. Bila je to odluka carice Marije koja je smatrala da je Bjelovaru potrebno školstvo pa je u novonastali grad dovela dva redovnika pijarista, Huberta i Ignaca Diviša, koji su već iste godine otvorili i prvu pučku školu. Izgradnjom crkve sv. Terezije Avilske 1772. službeno je osnovana i bjelovarska župa, a carica Marija Bjelovaru je do tada već dala status povlaštenog krajiškog grada što je rezultiralo demografskim i gospodarskim napretkom.

Bjelovar se izvan prvotno zamišljenih granica počeo širiti početkom 19. stoljeća, a kad su Vojna krajina i Varaždinski generalat razvojačeni 1871. godine, formirana je nova Bjelovarsko-križevačka županija sa sjedištem u Bjelovaru dok je sam grad tri godine kasnije dobio status Slobodnog kraljevskog grada. Novi status otvorio je i potrebu za novim funkcijama. Tako je otvoren Kraljevski županijski sudbeni stol u kojem su djelovali župan, županijski tajnik, županijski i kotarski školski nadzornici, liječnici, veterinari, nadšumar te kotarski inženjerski pristav. Sve to dovelo je do strelovitog napretka grada u kojem su niknule nove prometnice i moderna željeznica, a broj stanovnika do kraja stoljeća se udvostručio.

Početkom 20. stoljeća gospodarski rast u Bjelovaru bio je osjetan i konstantan, a prema podatcima zagrebačke Trgovačko-obrtne komore iz 1906., u to je doba ondje djelovalo 118 trgovačkih i 313 obrtnih poduzeća. 1894. godine u gradu je otvoren prvi industrijski pogon u gradu, Paromlin. Osnovana je pekara Dragutina Wolfa koja je kasnije prerasla u tvrtku Koestlin. Bila je tu i radionica za preradu mesa Josipa Svobode i tvornica kavinih surogata Kinfo Franck i sinovi. Po gospodarskoj djelatnosti Bjelovar je u to doba bio četvrti grad u Hrvatskoj, odmah iza Zagreba, Varaždina i Karlovca.

S početkom Prvog svjetskog rata došlo je do pogoršanja gospodarske situacije i nestašica hrane, a Bjelovar se zahvaljujući svojoj vojnoj povijesti pokazao važnim adutom za regrutaciju muškog stanovništva, zbrinjavanje ranjenika, prijevoz vojnika i drugu pomoć. Kad je krajem rata proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Bjelovar je zadržao svoj status središta Bjelovarsko-križevačke županije, no već ga je 1921. s Vidovdanskim ustavom izgubio te je smješten u Osječki krug zadržavši svoj status grada.

Grad je u ovom periodu nastavio svoj predratni gospodarski rast. Izgrađeno je novo nogometno igralište Bjelovarskog akademskog športskog kluba, otvoren prvi bazen, gradsko kupalište, uređen Trg Stjepana Radića u stilu koji je očuvan do danas. No, brojni trgovci koji su tada djelovali u gradu osjetili su teret Velike gospodarske krize 1929. godine nakon koje ih je dodatno pritisnulo proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.

NDH službeno je proglašena 10. travnja 1941. godine u Zagrebu, a dva dana prije toga s balkona gradske vijećnice u kojoj se danas nalazi Gradski muzej Bjelovar, tadašnji gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Iako sam grad u godinama Drugog svjetskog rata, nije teže stradao, bio je to težak period bjelovarske povijesti. Država je ponovno podijeljena, sada na 22 župe, čime je Bjelovar nakon 17 godina opet postao sjedište regije. Gospodarski rast je zaustavljen, stradala su brojna okolna sela, zatvorena je bjelovarska sinagoga izgrađena 1917. godine, a gotovo svi bjelovarski Židovi tragično su stradali pod terorom fašističkog režima.

S krajem Drugog svjetskog rata krenulo je novo razdoblje prosperiteta. Počela je obnova industrije, komunalne infrastrukture, pojačana gradnja stanova i drugih zgrada za javne potrebe. Arhitektonski obrisi grada u tom su periodu izmijenjeni, ali je unatoč tome povijesna jezgra 1962. uvrštena u registar nepokretne spomeničke baštine te je danas pod zaštitom konzervatora. U to doba izgrađene su brojne nove zgrade među kojima i nova zgrada uprave Elektre, Dječji odjel bjelovarske bolnice, nova zgrada III. osnovne škole, nova osnovna škola Maršal Tito s pripadajućom Školsko-sportskom dvoranom, a proširen je i Medicinski centar s novom zgradom koja je imala 200 novih kreveta i nove specijalističke odjele.

U postratnom periodu formirana je i industrijska zona u gradu. U njoj su se smjestile poznate tvornice Koestlin, Tomo Vinković, Česma, Sjedinjeni paromlini, Tehnogradnja i Elektrometal. I Bjelovar je uskoro postao jedno od ključnih gospodarskih središta sjeverozapadne Hrvatske.

U travnju 1990. održani su prvi višestranački izbori u SR Hrvatskoj, a vlast u Bjelovaru osvojila je novonastala Hrvatska demokratska zajednica. Nedugo nakon toga izbio je Domovinski rat u kojem je Bjelovar odigrao nezanemarivu ulogu i pretrpio gubitke. Do najvećeg sukoba na ovom području došlo je 29. rujna 1991. u konačnom pokušaju hrvatskih vojnika da zaposjednu vojarnu sa skladištem ratnih rezervi 265. motorizirane brigade JNA. Sva tri skladišta koja su se nalazila na tom području, snage JNA na čelu s majorom Milanom Tepićem pripremile su za lančano miniranje. Međutim, pripadnici hrvatske vojske dobro su odreagirali te su presjekli vezu između južnog skladišta sa srednjim i sjevernim, a 29. rujna ušli su u središnji kompleks sa sjeverne strane. Na njih je tada otvorena vatra, tri vojnika su poginula, no uspjeli su se probiti do istočne strane gdje su se pripadnici JNA počeli predavati. Major Tepić odbio se mirno predati te je aktivirao mine, no zbog presječene veze eksplodiralo je samo južno skladište. Umjesto 1700 tona eksploziva tako je eksplodiralo tek nekoliko stotina, no i to je bilo dovoljno da veliki komad šume ostane teško oštećen.

Prije no što su se pripadnici JNA mirno predali, iz vojarne je na grad ispaljeno više desetaka projektila što je rezultiralo ljudskim žrtvama i oštećenjima povijesne jezgre. Pritom je oštećeno 437 stambenih objekata, 169 gospodarskih zgrada i 25 zgrada javne namjene među kojima i pravoslavna crkva Sv. Trojice, katolička crkva Sv. Terezije Avilske, zgrade na glavnom gradskom trgu, bolnica, policija, dom umirovljenika, pošta te silosi Prerade. Šest godina nakon tog strašnog događaja, Gradsko vijeće Grada Bjelovara proglasilo je 29. rujna Danom Grada Bjelovara dok je još 10 godina kasnije isti datum postao i Dan bjelovarskih branitelja.